* *
Vučo
je zašao u poodmakle godine… 1977. dobio je Oktobarsku nagradu grada
Beograda za zbirku pesama „Nepovrat humora zaspalog kao najbolje
književno delo objavljeno te godine.
Ali o knjizi ni reči u dnevnoj štampi.
Čak ni Buca Mirković koji je svesrdno pratio pisce nadrealističkog kruga nije se oglasio.
U to vreme ja sam jedva sastavljao kraj sa krajem.
Bednom profesorskom platom plaćao sam negovateljicu i lekove za suprugu operisanu od raka dojke koji se proširio na pluća.
Nekoliko
mojih drugova koji su radili u „Tanjugu“, Slavko Stanić i Mihailo
Šaranović predložili su da pišem o kulturnim dešavanjima u Beogradu.
Napisao sam poduži prikaz Vučove zbirke.
Nije
prošlo ni dva dana u svim republičkim dnevnim listovima štampan je
prikaz. U zaglavlju „Tanjug“, a ispod teksta moje puno ime i prezime.
U nekim novinama tekst je je еkaviziran i nekoliko termina „srpske varijante“ zamenjeno je „hrvatskom varijantom“.
Vreme je kad su se osokoljeni nacionalisti saplitali na ruševinama istog jezika.
Vučo
mi je telefonirao: „Hvala ti, Božidare, posle tvoga prikaza u
sarajevskom Oslobođenju mnogo bolje se osećam, skoro kao Dete Humora
Zaspalog.“
(Odlomak iz memoarske proze u rukopisu)