субота, 3. јануар 2015.

Kritičari „Večernjih novosti“ odabrali ...



DINAMIKA HAOSA PIŠE: BORISLAV ANĐELIĆ
“MONTEVIDEO, VIDIMO SE”, Dragan Bjelogrlić



“VARVARI”, Ivan Ikić

“BRANIO SAM MLADU BOSNU” Srđan Koljević

“TOP JE BIO VREO” ,Slobodan Skerlić

“NEPOSLUŠNI”, Mina Đukić

UPRKOS dinamici haosa na sveukupnoj filmskoj sceni, srpska kinematografija je u
protekloj godini imala zavidan rezultat. Posle izvesnog produkcijskog
zastoja u 2013, u protekloj godini se našlo čak 15 dugometražnih igranih
i dokumentarnih filmova, što je rezultat za poštovanje. Ostvareno je i
značajano približavanja gledaocima, uz relevantan balans između
umetničkih pretenzija i komercijalnog interesa, ali ne nauštrb
kvaliteta.

Ubedljivo, na vrhu te produkcije nalazi se film
“Montevideo, vidimo se” Dragana Bjelogrlića. Mada je reč o nastavku
projekta “Montevideo”, ovaj film na upečatljiv način, po atraktivnom
scenariju Ranka Božića i Dimitrija Vojnova, u osmišljenoj režiji
Bjelogrlića i uz efektna tumačenja mladih glumaca na čelu sa Milošem
Bikovićem, prosto pleni pažnju od prvog do poslednjeg trenutka.

S punim razlogom ova “urugvajska saga” o našim fudbalerima ispunjena
kvalitetnim humorom i pozitivnom energijom, koja nam je očigledno bila
preko potrebna, imala je rekordnu gledanost, a svojim uspehom vratila
publiku domaćim autorima.

Značajan doprinos srpskom filmu dali su prošle godine autori debitanti. Među
njima posebnu pažnju zaslužio je film “Varvari” Ivana Ikića. Za razliku
od fudbalskog ambijenta iz “Montevidea” iz sredine prošlog veka, Ikićevi
“Varvari” se bave današnjim mladim navijačima iz urbane srpske
provincije, koji na brutalan i bolan način tragaju za svojim mestom pod
suncem u savremenoj Srbiji, opterećenoj kriminalom, korupcijom i
devalvacijom svih vrednosti. Vodeći glumci su naturščici, Željko
Marković i Nenad Petrović, koji nas uz podršku Jasne Đuričić, suočavaju
sa tmurnom realnošću sredine u kojoj žive.

U godini koja je obeležila vek od početka Prvog svetskog rata, zahvaljujući Srđanu
Koljeviću i njegovom filmu “Branio sam Mladu Bosnu” dobili smo
respektabilan pogled u našu prošlost. Koljević se, doduše, samo posredno
bavi ratom, okosnica je, po sopstvenom scenariju, drama u sudnici, u
kojoj je glavni junak mladi austrijski advokat Rudolf Cistler, koji
brani članove Mlade Bosne koji su učestvovali u atentatu na Ferdinanda.
Sjajna glumačka ekipa sa Nikolom Rakočevićem na čelu izvrsno je
realizovala rediteljsku i scenarističku ideju Koljevića.

Po provokativnom romanu “Top je bio vreo” Vladimira Kecmanovića, povratnik u
našu kinematografiju posle dužeg vremena, Slobodan Skerlić, snimio je
uzbudljiv i dirljiv film. Zanimljiv je i debitantski film “Neposlušni”
Mine Đukić u kom dvoje mladih na setan i melodramatičan način tragaju za
svojim uspomenama iz detinjstva i zagubljenim tragovima ljubavi.

Na kraju, svojevrsno zaokružavnje prisutne komercijalne tendencije u našoj
kinematografiji uz plasiranje “kritičkih” pogleda na savremeni svet,
dali su filmovi “Spomenik Majklu Džeksonu” Darka Lungulova, “Atomski
zdesna” Srđana Dragojevića i “Mali Budo” debitanta Danila Bećkovića.

UMETNOST BEZ PUBLIKE PIŠE: VASILIJE B. SUJIĆ
MILE GROZDANIĆ, Galerija “Haos”

RADISAV TRKULjA, Galerija RTS

JUGOSLAV VLAHOVIĆ, Muzej primenjene umetnosti

ŠEMSA GAVRANKAPETANOVIĆ, “Atrijum” Biblioteke grada

ALEKSANDAR CVETKOVIĆ, Galerija “Progres”

POEZIJA je neophodna - samo ne znam zbog čega” svojevremeno je izjavio Žan
Kokto. Ona danas pokriva i sadašnje vreme kulture Srbije bolje nego u
trenutku kada je izrečena. Zna se da je umetnost potrebna ali se ne zna
zbog čega! Svako dalje objašnjenje mora krenuti od činjenice da smo
danas u nekom čudnom obliku kapitalizma u kojem se prepliću tržište i
humanistički zahvati zaostali iz vremena samoupravnog socijalizma.

“Sve što bi kralj Mida dodirnuo rukom, pretvorio bi u zlato - kapitalizam je
sve pretvorio u robu”. Ovu onespokojavajuću misao napisao je Ernst
Fišer u knjizi “O potrebi umetnosti” objavljenoj 1959. godine. Na kraju
se, ipak, u poslednjoj rečenici trgao i zapisao: “Umetnost neće umreti
pre nego što umre čovečanstvo.” Usuđujem se da tvrdim da je to jasno bez
obzira na uticaj novca i političara. Očigledno da se danas umetnost u
Srbiji ne događa spontano već okolo struje klišei u koje se umetnik
uklapa. Zato je nemoguće pojedinačno vrednovanje pošto unutar njega
vlada zasićenost i samozadovoljnost. Princip je: sve za danas, ništa za
juče ili sutra.

Ovom prilikom lista pet izložbi (Mile Grozdanić, Radisav Trkulja, Jugoslav Vlahović, Šemsa Gavrankapetanović,Aleksandar Cvetković) je moj izbor koji upućuje na traganje umetnika
izvan klišea koje nameće tehnološka brzina reprodukcije. Oni nude svoj
pogled na svet. Tragaju, otkrivaju, idu napred, vraćaju se da još jednom
provere u stalnom strahu da su u svom delu nešto propustili, pogrešno
postavili, nečim ga zagušili.

Kada se tokom devetnaestog i u prvim decenijama dvadesetog veka pojavila
moderna umetnost mnogi su se, takođe, uplašili da će umetnosti nestati.
Umetnost je preživela i oni koji su poverovali u reči Petra Odavića,
povodom ozložbe Nadežde Petrović, “da gospođica ne nađe boljih uzora od
bolesnih i trulih mozgova impresionista” teško su kasnije shvatili
protok novih umetničkih ideja. Današnje tehnološki ubrzane umetničke
struje poštuju samo ono što je vreme donelo - umetnost bez umetnosti.
Doista to se ne može ni prihvatiti niti odbaciti. Za to će se postarati
vreme a ne bespogovorni “autoriteti”, kao se to danas uobičajilo.

Oni nešto “proglašavaju za umetničko delo” a nešto ne. Jost Smirs je 2003.
godine konstatovao da je “količina savremene umetnosti gotovo
neograničena, a čitava ideja porocene umetničke vrednosti puna
nesigurnosti.” Vreme čišćenja tek dolazi pošto ni elitistička umetnost
ne može bez publike. To je pokazao ovogodišnji Oktobarski salon na kom
je registrovano oko 3.000 posetilaca. Bez publike - taj čudni podatak
sve govori - to su zakoni potrošačkog društva. U navedenom slučaju nula
više ili manje - šta to ima veze. Tačan je samo broj ambicioznih i
umreženih umetnika. A on je bezgraničan pošto se ne vodi računa o
talentu!

IMA LI PILOTA U AVIONU? PIŠE: DRAGANA BOŠKOVIĆ
“UNOSNO MESTO”, Nikolaj Ostrovski, režija Egon Savin, Jugoslovensko dramsko pozorište
“DOKTOR NUŠIĆ”, Branislav Nušić, režija Kokan Mladenović, Narodno pozorište Kruševac, Narodno pozorište Sombor “KAZIMIR I KAROLINA”, Eden fon Horvat, režija Snežana Trišić, Atelje 212

“POSTMODERNI KABARE DOBROG VOJNIKA ŠVEJKA”, Aleksandar Lukač / po Jaroslavu Hašeku/, režija Aleksandar Lukač, Šabačko pozorište

”SAN LETNjE NOĆI”, Viljem Šekspir, režija Đurđa Tešić, Pozorište “Boško Buha”, Večernja scena

NEDOVOLjNO kvalitetno vrednovana, predstava “Unosno mesto”, za divno čudo, nije
donela Sterijinu nagradu Branislavu Lečiću, koji je u njoj prosto
maestralan. O rasprodaji svega, o duhovnoj i moralnoj devalvaciji, Egon
Savin je sačinio pozorišno delo koje treba da obeleži više nego samo
jednu godinu. Tačno, precizno, emotivno, značajno za pozorište uopšte,
Savin je, u svom poznatom maniru, postavio na scenu čitav jedan svet i
danas, nažalost, prepoznatljiv.

U ovoj godini, kada se obeležavalo sto pedeset godina od rođenja Branislava Nušića, nagledali
smo se ne samo proizvoljnosti na Nušićeve teme, nego i predstava koje sa
Ben Akibom nemaju nikakve veze. Svetao primer predstave koja se ne drži
slepo Nušićeve komedije “Dr”, ali ostaje, u ovom vremenu, na istom
tragu je “Doktor Nušić”, u koprodukciji dva danas moćna srpska teatra,
sa songovima Marka Šelića Marčela i u režiji najzanimljivijeg reditelja
poslednjih godina - Kokana Mladenovića. Rasprodaja znanja, kupovina
diploma, društveni uticaji i politikantska moda su osnove ovog
brehtovsko-nušićevskog kabarea.

Nedavno izvedena, stilizovana igra kontroverznog Edena fon Horvata “Kazimir i Karolina” govori o
slabosti ljubavi pred materijalnim momentom. Didaktična u nameri da
spreči niske instikte, a smeštena u minhenski Oktoberfest tridesetih, u
kome i danas živimo, ova predstava će tek dobiti punu satisfakciju u
svom dugom scenskom životu. Katarina Žutić i Jelena Đokić su zasigurno
kandidatkinje za značajne glumačke nagrade u sledećoj kalendarskoj
godini.

U gotovo istekloj 2014. godini, osim jubileja Branislava Nušića, srpska
pozorišta su imala za mnoge nedosegnut zadatak da kvalitetnom predstavom
obeleže ovu godinu, kao stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata.
Šabačko pozorište je jedino, a da to nije bio gromoglasan pucanj uprazno
kao kod drugih, sačinilo moderan, duhovit, ironičan “Postmoderni kabare
dobrog vojnika Švejka”, oslanjajući se na provereni Hašekov humor i
prostudiranu Lukačevu režiju, uz učešće svog izuzetnog glumačkog
ansambla.

U godini još jednog jubileja, ovoga puta Viljema
Šekspira (godišnjica i rođenja i smrti) dobili smo novo tumačenje “Sna
letnje noći” kao treš medijski karneval, i ovo tumačenje je, kao što je i
red, podelilo kritiku. Predstava u kojoj briljiraju Nebojša Glogovac i
Dejan Dedić je definisana teatrom u kome je postavljena (večernja scena
teatra za decu) i presek je kulture zabave i tretiranja ljubavne
persiflaže, koja je u ovom vremenu postala navika.

Ovaj  pregled je, dakle, suma jubileja koji su se u srpskim (ne samo
prestoničkim) pozorištima obeležavali u 2014. godini i pokazuje koliko
je domaći autor (sa kvalitetnim tekstom) malo prisutan na našim scenama.
O mladim piscima, koji treba da nastave našu nacionalnu dramsku
umetnost, da se i ne govori.

Najbolje iz 2014. godine | Kultura | Novosti.rs

Нема коментара:

Постави коментар

Из пристиглих писама

  • УСПОМЕНЕ И ПРИКЉУЧЕНИЈА - 16.12.2022. То није снимила жена чије фотографије волим, већ ја, посматрајући кроз балкон наше друге куће чуда светлости и део хоризонта на југозападу. Хор...
    Пре 3 месеца